Kako graditi posao u svetu Nove Normale – 1.deo

Kako graditi posao u svetu Nove Normale – 1.deo

Pre samo četiri meseca, tik kako sam sletela na Surčinski aerodrom letom iz Amsterdama, sva zbunjena i nestrpljiva, cupkala sam ispred kućice za pasošku kontrolu u želji da mi policajka što pre vrati pasoš i da znak da prođem. U tom mometu, taj znak je značio toliko toga.

Da je sve u redu.
Da mogu da uđem u svoju zemlju.
Da mi niko neće reći “Morate se vratiti odakle ste došli, jer tako nam je rečeno”.
Da ne moram da prebledim kao momak pre mene koji je nekim čudom stigao iz Amerike, a onda shvatio da prvim sledećim letom mora da se vrati. I da mu rečenica “Ali roditelji me čekaju” i sav stres koji je pretrpeo ne znače ama baš ništa.
Da se sve menja iz minuta u minut, iz sata u sat, iz dana u dan.
Da sa maskom na licu koju sam prvi put tada stavila u avionu, počinje neka nova era pod maskama, pod velom neistina, konfuznih dešavanja, globalnog zbuna, svetske pandemije protesta, a sve to u momentu kada nam se poručuje da nastupa New Normal.

Pa, da li je onda sve u redu? Da li je normano? Ili New Normalno.

Mnogo toga uopšte nije New. Normalno je prilično rastegljiv pojam. Ali ono što je New jesu neka nova pravila igre, u čijoj kutiji postoji tabla, kockice, pijuni, kartice, ali nema uputstva za igru. Ili ga barem mnogi od nas nisu našli.

Igra pod maskama

U ovoj igri pod maskama učestvujemo svi. Lično, profesionalno, emotivno, odgovorno, neodgovorno, pošteno, prljavo. Svi smo u igri i svi smo igrači sa svojim pijunom.

Na toj tabli sa poljima, nalaze se i naši poslovi. Naše firme, agencije, prodajna mesta, saloni, radnje, trafike, ofisi. I sve ono što naš posao čini poslom koji se, kao i mi našao sa maskom na licu, sa malo ili nimalo smernica, ali zato više zbunilica.

E-biznis u doba apokalipse i dan posle

Dan nakon mog sletanja, potražila sam reku. Pored nje uvek dođem do odgovora ili barem do nagoveštaja da sam na pravom putu da ga nađem. Pored vode smirim svoj nemir, a potreba da joj se približim je verovatno bila još jača, jer sam upravo stigla iz zemlje koja je ispod nivoa mora. Gde ima na stotine kanala, jezeraca, reka, plaža. Gde se na bicikli jedri ulicama kao jedrenjakom po moru.

Tog dana posle, nastao je i moj video E-biznis u doba apokalipse gde sam u kamericu rekla ono što sam prosto morala da kažem. I da sam pomislila na toliko toga što mi je ovih dana još jasnije da je jednom moralo biti.

Da virtuelna, online, internet priča naših biznisa postaje sve očiglednije važna.
Da neću više morati da tolikom broju ljudi objašnjavam šta radim i zašto je to bitno.

Kao dlanom o dlan, nova era new normalnog približila je nas “što radimo preko Interneta” onima “što im naše usluge ne trebaju” kao da distanca među nama nikada nije postojala.

Nastaviće se…

Naslovna slika: Christine Donaldson sa sajta Unsplash
Izvor: Original Magazin
Autor: Marija Trifunović

Biti dobar čovek u Sunčevom sistemu

Biti dobar čovek u Sunčevom sistemu

Ovo svoje druženje sa čitaocima Original Magazina želela bih da započnem jednim svojim tekstom iz prošlosti. Tačnije, ovo je jedan od mojih prvih blog postova koji je na kratko ugledao svetlost dana na jednom domenu koji odavno više nepostoji.

On je spona mene tada sa mnom iz tinejdžerskog perioda života. Nastao je na jednoj od mojih životnih prekretnica, tik kako sam napunila 30 godina, (tačnije 2013-te) i, još uvek nesvesna toga, polako krenula stazama kojima i sada koračam.

Te staze popločane su rečima, a ne brojevima kako je do tada bilo. Jedan svet obračuna, proračuna, salda i konta, postao je moj novi svet u kome se rađaju ideje koje oblikovane u priče, pokazuju svoje pravo lice svetu kroz pisanje priča, sadržaja za veb i copywriting.

Oni koji već prate moj rad, primetiće koliko mi se stil pisanja izbrusio. Primetiće takođe, i da je jedna 30-ogodišnjakinja tragala za svojom suštinom, svojim smislom postojanja, za boljim načinima upoznavanja sebe i sveta oko sebe, svesna svojih zapitanosti još dok je bila, takoreći klinka.

Ono što je svakako ostalo isto je, da se i dan danas vraćam knjigama kada sam najviše upitana i da uvek osluškujem sebe kada tražim kazaljku na kompasu svoga života.

Pa, da počnemo…

Puno puta sam je pozajmljivala drugima, još više puta je čitala, a u nekoliko navrata su mi je i ukrali ili mi je jednostavno nisu vratili. Srećom, pronalazila sam je kod uličnih prodavaca, na manjim sajmovima knjiga negde skrajnutu i sklonjenu u deo štanda i izložbenog prostora koji nije reprezentativan i ne treba posebno da privuče pažnju kupaca i čitaoca.

Kada bih ušla u neku od poznatijih knjižara i zatražila je pomenuvši njen naslov ili pisca, naišla bih na zbunjujući pogled prodavca i odgovor:

“Nije nam poznato“.

Do nje sam slučajno došla, negde u tinejdžerskim danima, kupivši je verovatno u periodu kada sam puno razmišljala o tome ko sam ja zapravo, ko su ljudi oko mene i kako ću preko saznanja o sebi i drugima moći da objasnim naše odnose. Načine na koji komuniciramo, uglove iz kojih gledamo na stavri i ljude oko sebe ili naprosto, zašto se sa nekima u životu sretnemo, povežemo, nešto doživimo, a sa nekima ne.

Zašto nam određeni ljudi odgovaraju, a neki ne

Zašto nam baš neki posebni ljudi ostanu u sećanju, a sreli smo ih samo jednom, a oni sa kojima smo provodilu puno vremena, a sada više nisu u našoj blizini jedva i možemo da ih se setimo.

Čini mi se da oni koji se bave sobom, koje zaista interesuje njihov život i kvalitet njihovog života, ta pitanja sebi postavljaju i kada više nisu tinejdžeri.

Ulaganjem u sebe tako što ćemo naučiti ko smo i šta zapravo volimo i želimo od sebe je ključna. A kada to znamo, tada će nam komunikacija sa sobom i drugima biti daleko lakša.

Knjige koje pamtim, knjige kojih se ne sećam

Nailazila sam na različite knjige koje da ih sada ponovo držim u rukama, ne bih mogla da se setim da sam ih čitala.

Nisam neko ko će uzeti horoskop iz dnevnih novina, pročitati ga i zaključiti da je sve to sigurno tako, da me čeka fantastičan novčani dobitak, da mi u ljubavi „baš ne štima“, da mi prijatelji rade iza leđa i da ne treba da sedim na hladnom da se ne bih prehladila. Ali sam u knjizi „Sunčevi znaci Linde Gudmen“ pronašla Neverovatne priče, kako ih ja nazivam.

Zašto sam tada kupila knjigu o horoskopskim znacima, ja to stvarno ne znam, ali se toj knjizi uvek vraćam i uvek me oduševljava. Kao i svaka knjiga tog tipa, podeljena je na poglavlja po sunčevima znacima od prvog do poslednjeg, tj. od Ovna do Ribe, a ona na podpoglavlja za muškarca, ženu, dete, šefa i službenika. Prilično neinteresantno, zar ne?

Takva knjiga se naravno ne čita od korica do korica, već samo za onaj znak koji vas zanima, pa sam ja tako počela da čitam o svom znaku i zamalo se prevrnula sa stolice od smeha. Nikada ništa tačnije i duhovitije nisam pročitala, a za divno čudo toliko se toga poklapalo sa mojom ličnošću da sam bila zaprepašćena.

Na neverovatno duhovit i zanimljiv način, kroz priče i situacije ljudi koje je pisac ove knjige imala prilike da upozna, ona je horoskop opisivala kroz njihove reakcije, rečenice, ponašanje i kroz te segmente gradila sličnosti i razlike ljudi koji su istog sunčevog znaka. Poneka poređenja našla bi se i sa drugim sunčevim znacima, tako da je knjiga zapravo povezana, kao što smo i mi međusobno svi povezani.

Linda nigde nije ograničavala određeni sunčev znak da je isključivo takav i takav, da ima određene mane i vrline, jer šta su nekome moje mane, šta vrline.

Šta ja mogu kod sebe smatrati manom, nekome se to baš kod mene dopada.

Već sam pomenula da mi ovu knjigu često nisu vraćali oni kojima sam je pozajmila. Bilo je perioda kada sam bila dugo bez nje. Setila bih je se ponekad. S obzirom da je prvi put izdata pre 30 godina i da mi često ti izdavači nisu poznati ili ih više nema, ja sam se mirila sa tim da je neću više naći niti imati prilike da je kupim.

Na sreću, kada sam se najmanje nadala, na nekoj tezgi na pijaci, na lokalnom sajmu knjiga ili kod uličnih prodavaca, ja bih je ugledala. Cena joj je uvek bila na nekom trajnom sniženju. Ili je spadala u red onih za koju bi prodavac dao bilo koju cenu, samo da je proda, jer mu zauzima mesto i pravi nepotreban teret u gepeku i na lageru.

Kada sam nepunila trideset godina, ponovo sam je kupila, jer je ponovo nisam imala i sva srećna je donela kući. Tada sam se setila da mi je neko rekao da kada pređem trideset godina, a naročito 35, počinje da dominira podznak. Znala sam šta sam u podznaku, ali sam za osobe koje sam poznavala, a da im je to bio horoskopski znak smatrala da su prilično dosadne. Zato sam tako tu činjenicu potpuno isključila kao moguću.

Ipak, nisam imala mira dok nisam ipak pročitala šta Linda ima da kaže. Okrenula sam poglavlje u kome je pisalo o mom podznaku. Našla podpoglavlje o ženi u tom znaku i ponovo se zaprepastila. Ne samo što je opet sve bilo tačno, nego mi se taj dosadni znak ustvari dopao. Ja sam se sebi konačno dopala.

Naslovna slika: iz lične arhive
Izvor: Original Magazin
Autor: Marija Trifunović

error: Content is protected !!